ponedjeljak, 30.06.2008.
Dosadno je. Kao i uvijek, čim se ljudi maknu i ostanem sama sa glazbom u sobi, i ovim retosom od kompjutera koji šteka na samu pomisao da više programa treba raditi odjednom. Ventić radi i puše mi u leđa, opušta...
Prošlo je tjedan dana od kraja školske godine. O da. Čini se kao više. Kao da je svaki dan trajao više od 24 h i svaki dan je bio tak ispunjen.
Bazen, frendice, glazba, on...
Tako treba ostati ovo ljeto. Savršeno.
Iako se možda ne osjećam savršeno, izvana naravno, psiha mi je presavršena. Mogu uzdignute glave hodati gradom i razmišljati o tome koliko mogu biti sretna. Svaku večer provedem sa njim, barem malo. Ne želim razmišljat što će biti kada ode, onda kada ostanem sama, dani će opet postati monotoni i prazni.
Kada voli, voli, tako je rekao. Ja možda prvi put osjećam ovako nešto. Nije možda. Je. Prvi put. I ne želim to izgubit. Svijet će se raspast. Znam to.
Ja ću se raspast. Vratit na ono što sam bila, i sav taj trud da se toga riješim...past će u vodu.
Kao što ja padnem u bazen čim me malo pogurneš. Ne opirem se. Neću ni tada.
MC. Kava. Dora. Sophie. Ja. Smijeh. Ludnica. Prijateljstvo.
Tanja. Nema te. Nigdje. Nije to više to. Znaš i sama.
Nedostaju mi neki ljudi. No ne možeš ih vratit. Ovo ljeto je drugačije od prošla tri. Imam nove ljude oko sebe. Sretnija sam. Mnogo. Znam to ali teško je priznati.
Kika. Ana. Najviše.
Oprostite što nisam bila dovoljno jaka da očuvam sve to.
Mora biti sve savršeno.
